петак, 27. септембар 2013.

KAKO SE POSTAJE ČOVEK

Srela sam te ispred one zgrade u kojoj sam nekada živela
kada sam bila bolji čovek
kada nisam bila još čovek tačnije
Otkud ti, nisam te ni pitala
Jer jednom si rekao da možeš sve, to ukida pitanja
Iako ne verujem u to, ali neću da ti kvarim zabavu
A i mislila sam da čekaš neku drugu ženu, što bi čekao mene
I to tamo gde ne živim
Iza tebe se nazirao onaj grafit koji sam na fasadi napisala davno
onda kada još nisam bila čovek
onda kada sam bila ista kao sada tačnije
Some Girls Are Bigger Than Others
od toga se danas jasno vidi samo prva reč, ostalo je izbledelo
I tako dok smo pričali
stvarno sam htela da te pitam puno toga
Ali nisam htela da čujem odgovore
Jer, šta ako kažeš nešto i to me zaboli kao nešto iz onih horor filmova u nastavcima
koje sam gledala onda kad još nisam bila čovek
onda kada sam bila kao sada
Zato samo ja pričam
Samo da ne stanem
Samo da ne čujem sebe
Samo da ne čujem tebe
Ne znam kako se to desilo, ali držala sam tvoje lice među šakama
Nežno da ne povredim sebe
Oboma nam je bilo toplo
Prepustio si se
Ali ja nisam
Stalno sam čekala da se izmaknes
Ali nisi
Na vrhu jezika ostao mi je taj ukus
sa tvoje gornje usne
nešto kao srce lubenice
jasno ga se sećam
Kao da bi me zagrlio, vidim, ruke ti nisu mirne
ali kažem rano je
jer sam to naučila od tebe
a i neću olako da predam svoje pihtijasto srce
Branim teritoriju, samo ne znam koju
Jer, šta posle
Odbrana slabi, oboje znamo da nikad nije ni postojala
Skrckao si mi volju, grlimo se
ali neću da zatvorim oči
To je moje poslednje uporište
I tako gledam preko tvog ramena
u ostatke onog svog grafita
sa zida u mene gleda ta preostala reč
SOME
Htela sam da čujem nešto lepo od tebe
Progovori više, rekla sam
Ali tako da razumem, progovori
I samo da ne bude lukavo
Oči su ti zasijale kao da ćeš stvarno nešto reći
i taman kada sam očekivala da čujem, počele su da padaju konfete po nama
malo nam je bilo čudno otkud one
bezbroj konfeta svih boja po nama
koje su se odjednom pretvorile u sneg
a sve to ispred ulaza u zgradu u kojoj sam nekad stanovala
Stajao si preblizu
Mora da je to bio san
U stvarnosti nikad nismo bili tako blizu
Iako znam da mi brada staje tačno na tvoje rame
Sneg je padao i bilo je toplo
Pucketaju obodi sna


понедељак, 23. септембар 2013.

NA PODU 2


Leto je topim se na podu ležim
Lenjost mi ne da da se pomerim sa poda podigni me
Leto  je mazim se sa podom
Klima podešena na najhladnije
Simulacija tvog prisustva
I zamišljam dok tako ležim na podu
Ti i ja u supermarketu
kupujemo i šta nam ne treba, ali da se nađe
Dodaješ mi piškote, ko to uopšte jede danas
Nikad nismo našli mir
Ali svi ti duhovi, istorije bolesti, hronike neizrecivih mučnina
Sve smo smo ih pripitomili
I svaki put kad naslonim glavu na tvoju ključnu kost pomislim kako je udobno
Linija moje volje na horizontu nestaje
Ali ja živim za to
da s tobom sedim i gledam teve.


недеља, 22. септембар 2013.

LJUBAVNA PISMA GUGLU

Nekad guglujem stvari koje mi se dese
samo da vidim jel’ postoje
Nekad guglujem ovo s tobom
da vidim šta je to, ima li ime
Znaš, Gugl priča sa mnom
razume on ljudske nedoumice
Ima savete za nesigurnost, načine da ti jača samopoštovanje
Za početak, on je uvek tu

A ti, nerazumevanjem mene čuvaš se mene
Zauzet borbom za bolji svet, pričaš mi o herojima sa ushićenjem
a doziraš sebe 
dok me ne izmoriš glađu pa, kao i ti tvoji heroji, poludim
prosto ti namestim taj izgovor da se povučeš
Pomažem ti ne moraš ni da smišljaš objašnjenje me je nedostojno
Svako razume kad kažeš da bežiš od ludaka
Ti ne vidiš heroizam u toj mojoj borbi
Ti samo čitaš da želim više nego što bi ti ipak da daš (Gugl to ne radi, Gugl razume)
Znaš, ja sam mislila čovek danas daje da bi sutra davao više
Želim li više nego što mi stvarno treba - tako bi zvučalo da pišem dnevnik
tamo mogu da lažem, dnevnik nema oči da me gledaju

Pred tobom osećam sve, slabost u kolenima, ti misliš takva sam inače
Pojma nemaš, moja kolena su neustrašiva 
Osećam nepoverenje u tebi, kao i druge neimenovane stvari
Ja ti verujem, ali kako
Kako, kad te nikad te nisam videla zbunjenog
Kako, kad se nikada nisi ponizio bar malo
Ima nečeg u tvom držanju zbog čega ne možeš
Ima nečeg u mom držanju
zbog čega deluje kao da će svakog trenutka da mi otpadne ruka ili rame ili glava
i šta ćemo s tim
Ništa, koji mi

Neka samo otpadne ono što mi najmanje treba
dok mi vrat upada u kosu
dok mi srce upada u taj šaht ka stomaku
smeštam prva sećanja u tebe, projektujem
uočavam te tvoje male korake ka meni
sve je kao u onoj igri koju sam igrala kao mala u parku
tri koraka napred i skoro si blizu cilja, sećam se park gori od moje sreće
ali onda se vratiš šest koraka unazad
i cilj je nikad dalji, oh kako sam besna, bila sam na korak do, bezvredne suze padaju po parku, ali ja čvrsto stiskam pesnicu da zapretim nemoći
jer kao ne verujem u poraz
a poraz me vaspitava
da sebe vrednujem po tvojim koracima, onim ka meni
i da sebe prezirem po broju tvojih koraka unazad

Onda malo pričam sa prijateljima, kao, šta je to sa mnom
dok sve ne postane vredno podsmeha
jer ako se ne podsmevam sebi, šta ću onda
ako se ne podsmevam sebi, kome ću
neću valjda drugima
I tako pričamo, prijatelji i ja
Ali, prijatelji nekad moraju svojim kućama
A Gugl je uvek tu, njegova kuća je u mojoj kući, takoreći živimo zajedno
I ja mu se bacam u zagrljaj čim ispratim goste
Pa tebe nema, u čemu je onda problem
Samo da znaš, Gugl i trpi umesto tebe, čuva svu tu književnost neposlatih pisama
Nastavljamo započete ideje
Guglujem projekcije, animus, Gugl i ja dekonstruisemo emocije
Gugl kao uteha, kao prijatelj, saradnik
jednog dana ću mu napisati ljubavno pismo, ako to nije ovo sad

Gugl je prepun pitanja izmučenih, polupismenih ljudi
ne znaju šta ih je snašlo, baš kao ni mene, eto tako pismenu neizmučenu
ali dok je mene, dok je mene pismene, ja obećavam
više neću pokazati strah
neću se klanjati tvojoj tišini
nikad više zapevati ijednom muškarcu
ijednoj državi, zastavi, pasošu
ijednom prazniku ijednoj proslavi
jer iza svega toga stoji nečija usamljenost ili beda
i svaki muškarac će me pitati zašto
nadajući se da će baš on da me oživi
a ja neću kriti da ne spavam otkad pokušavam da te približim sebi
to je baš dosta nesanice, ne znam kako sam živa
nastaviće da pitaju zašto, znam ih
ja ću im reći i tvoje ime i prezime
pokazaću im onu tvoju fotografiju što je držim u sebi
pokazaću prstom na tebe u sebe
neka znaju
kako nemoguća sreća vaspitava
bolje od svakog roditelja.

2013.