недеља, 17. август 2014.

MEKDONALDSOVA PONUDA MESECA

I dalje ponekad odem tamo
Naručim koka-kolu, pomfrit i još ponešto
Sve kao i ti
Tako integrišem ličnost
dok dugo gledam u ambalažu
tih raznovrsnih predmeta koje jedemo ćutke
svako u svom svetu

McDonald’s
piše tim bezazlenim, humanim fontom
Na poslužavniku papir sa hvalospevom o kvalitetu hrane
I, baš kao i tvojim očima,
skoro da poverujem sve

Odem ponekad u taj tvoj hram, da znaš
Kao omaž nama posvetu tebi
Ali, nije bezbedno
To što je prošlo toliko godina, u meni ne menja ništa
Nadam se ipak da više ne jedeš tu
Jer ako nije tako, onda cu da naručim sve
Nečeš se samo ti trovati
Radiću na tome da umrem prva
Jer svet bez tebe je koncept koji ne prihvatam
Koji niko ne sme da prihvati
Naručujem sve
Sve kao i ti
Gutam pomfrit i pohovani sir umačem u sosove
Naručujem još jedan sos za posle
da ga držim u džepu
da ga mažem na hleb me podseća na tebe

Takmičimo se mračno takmičimo se oduvek takmičimo se zauvek
Ko je bolji čovek a ko gori ko je moralniji ko koga razume više ko ce ređe u Mek ko će više da pojede
Takmičimo se zauvek takmičimo se oduvek takmičimo se bahato neodgovorno
Gde li sam ja videla izlaz za nas
Onda kada sam ga videla

Postojani prizor tvojih leđa u koja opsesivno sipam reči
Nikad ne zaboravljam
Dokumentujem svaku usamljenost Svaki monolog
Tvoja usamljenost je ipak trijumfovala
Ti imaš moć onoga koji ćuti

Jedem redom sve predmete
Kroz zube cedim ukus hemijskih formula
I nadam se da više ne jedeš tu
Ali ono čega se sećam sugeriše mi drukcije

Ovde slavim naše godišnjice
Popunjavam praznine u sebi ali nekad ni sto Big Mekova nije dovoljno
da osećanja bolje dihtuju
I dalje molim sve za malo ljubavi, voli me voli me voli me
Prosjačim po ulici
Pa ko naiđe

Nadam se da si našao neku koja se brine o tebi
ne odobrava brzu hranu ali popusti ponekad
tiho a beskopromisno utiče na tebe
ne glasno i neuspešno kao ja
temeljna je
a ne kao
ja samo proizvodim beskorisne reči koje se odbijaju o tvoja leđa
U tome sam jedino uspešna

Ali ona ne zna ono šta ja znam
Vremenom ce početi da te nervira taj tihi teror dostojanstvenih žena
u koje se zaljubiš zbog postmodernističkog smisla za humor i lepote
koja se menja u zavisnosti od tebe, naravno
Ipak nadam se da si našao neku finu
ako ništa, bar neku oslobođenu težine beskorisnih borbi koje sam vodila
da bih kroz tebe pripitomila sebe
Ali ono čega se secam o tebi sugeriše mi drukcije

Nadam se da si našao neku koja odobrava
onako generalno
kad eventualno prezire, to radi elegantno
kroz postmodernistički smisao za humor
dok prekršta vitke listove kojima te kontroliše
I misliš to je to prihvatanje o kojem sam pričala
Nije, to je ta pitomost o kojoj si ti pričao
Vremenom ce početi i ona da te nervira
jer ce se usuditi da traži ljubav svakog dana
ali onu ljubav koja se vidi a ne pretpostavlja

Ponekad tako odem i sa njim
Kod njega se sve vidi, ne možeš da me kriviš
Nekad kao i njemu da nedostaješ koliko saoseća sa mnom
Ti to neceš nikad razumeti, koliko jadan čovek može da bude
I tako gledamo sve te ljude
Valjda jer ne možemo same sebe

Češće odlazim sama
Učini mi se ponekad da te vidim
Dok cekaš u redu
Mali sin pored tebe kojeg pridržavaš za kicmu
Ona je lepa a ja sam besna
što i decu dovodiš ovde
Oduvek smo imali različite doživljaje
pitomosti porodične nedelje
Ona ne sikće pored kako je hrana ono što jesi
i kako nije dobro da jedemo đubre i kako nije fer da jedemo životinje
i kako smo uništili planetu koja je ionako odvratna ali nismo imali prava na to
i kako cemo se ugušiti u plastičnim kesama koje dave male foke i pametne delfinčiće
i kako treba drukčije da živimo
I pomenem jebene zdrave recepte zbog kojih su naivni pomišljali da mi se nešto posebno živi
Ali sve je to bilo zbog tebe
Samo tada sam se radovala životu
Ipak ne zaustavljam se
Mek Donalds je MTV, režim, ne mogu da kontrolišem svoj ton
i pričam dalje, iako si davno prestao da slušaš
Čuješ samo šuštanje prekida programa i želiš da nisam tu
Pričam onda kada bi svako stao, neponosna na to, ali meni je zapisano u zvezdama da komuniciram sa zidovima
pa proširujem područje i prenosim sve na vezu
od koje si odustao još onda kad sam ti se predala
Moramo da komuniciramo, kažem
a ti samo još više zacutiš

I posle svega zamišljam kako se osmehuješ
Ti si na redu ali odlaziš od pulta odustavši od porudžbine
Napuštaš sve
Prilaziš meni i kažeš tek sad sve razumem
Nagradicu tvoj ljubavni trud, naučiću da te čujem
naučićeš da se ne boriš za dah da bih te čuo
Hajdemo odavde i pružaš ruku zauvek
Poljane brokolija se raduju šargarepe se grle suncokretima suze oči
Potpuno sama na spratu u Meku na Slaviji
Haluciniram od pomfrita

KUDA DALJE

tako nekad
dese se neke nesreće
i recimo neko izgubi nogu
nekome izvade bubreg
ali ljudi žive s tim
do kraja života krnji
nekako idu dalje
dešava se
znam ljude koji znaju ljude

tako nekad
ljudi žive zajedno godinama
dva života u jednom
a onda to prestane
i sve čega se ikada sećas je to
nikako da izdvojiš sebe iz dvojine
kako da razaznaš granice sebe
ipak probaš da ideš dalje, hrabro hrabro
i priviđaju ti se iskrice sreće
možda ih uhvatiš za sebe
i konačno deluje da ćeš naći mir
ali slika se muti
vidiš kako sve liči na To ali nije To

razdvajanje sijamskih blizanaca nije bilo precizno
u drugom telu je ostala moja unutrašnjost
zar ne vidiš šta radim
šest dana se osmehujem i nadam
sedmi dan leptire pretvaram u škorpije
osuđujem i vređam
šta ste se ponadali
šta ima iko da bude srećan posle svega
netrpeljivost nosim kao najudobniju haljinu
dok sve ne uništim

ipak mi kažu oporavićeš se
potapšu me po napetom ramenu
svi se oporave, tvrde i zakucaju mi još jedan ekser u vrat
ti za mene nedostižni svi
život ide dalje, uzviknu mi parolu
kuda dalje, pitam vas
kuda dalje, pitam vas kao čovek čoveka
kao dete čoveka kao nečije dete kao bilo ko bilo koga
kuda tačno dalje
i kako vas nije sramota
da ne preispitujete poredak krhkosti
da mi nudite poredak logike
kad ja sa prirodom nemam ništa


uzalud je
samo čovek u kolicima mene može da razume
da prepozna osmeh
zato im klimnem glavom u prolazu
one retke koje vidim na ulici
one retke koji nisu odustali od života
nazdravim im svako veče pred spavanje
legnem
onda ustanem
nazdravim im opet
jednom za trud
drugi put za ono šta nam fali
treći put za nemoć
i tako legnem pa ustanem pa im nazdravim
legnem ustanem legnem ustanem
i to mi je neki život

u zasedi čekam one iskrice sreće
pravim se da nisam spremna sve da ih uništim
samo čovek u kolicima mene može da razume
i to kako svaki put započinjem osmehom
koji počinje da bledi još dok se formira

kuda dalje
pitam vas kao niko bilo koga
kuda tačno dalje, pitam
nesreće se dešavaju
znam ljude koji znaju ljude

недеља, 8. јун 2014.

VIDELA SAM TE EMILE

videla sam te emile
misliš mom oku nesto promakne
nikad ništa
sem mene same
videla sam te kako prelaziš autoput peške zbunjen i ometan pomahnitalim automobilima
e tako se osećam oduvek
i šta je taj moj život u odnosu na stvaranje dana dok se budim
otpijem malo vode iz flaše pored kreveta
sve je dobro dok je voda
i dobro je sama sam
ne izdajem nikoga svi podjednako nemaju prava na mene
nepripadanje mi spasava život
dovoljna je voda pored kreveta i čista posteljina i ta tvoja knjiga
videla sam te emile
budim se pre alarma pre zore jer me peče hitnost života
 a ti, pozivaš se na smrt kao utehu i ne trepneš
videla sam te emile
ta tvoja rumunska sela u tvome čelu i te namrštene oči
kao da ti stalno smeta svetlo a nikada nisi ni izašao na njega
ti misliš meni nešto promakne
ti misliš vidiš bolje od mene
samo jer si imao više vremena da posmatraš i još više da smisliš kako se kaže to što osećaš
a meni život dahće za vratom nema se vremena
pa što misliš da ne spavam
hitno je
hitno je
mora da se živi
i onda kao živim
videla sam te emile
lice mi je bilo starije od tvog a tvoje je starije od svačijeg
probudila sam se dugo pre alarma koji je zvonio tačno u 07:00
gledala sam u plafon prestravljena jer i dalje nemam plan
i budućnost mi stalno izgleda kao ogromni vulkan
čekam da podivlja, tada ću barem osetiti zagrljaj poznatog
pritajenost primirja je nepodnošljiva strepnja
i taj strah od svega koji samo masakrira sve što je sunce ikad donelo
da samo nisam toliko radoznala
da mi samo nije toliko žao te radosti u meni
koju bespoštedno šutiram po ceo dan 
jer krivica i radost ne idu
da samo život može ikako da me pusti

sklupčala bih se i pretvorila u ništa

недеља, 4. мај 2014.

JUTARNJA TOALETA

u predvorju jutra    
probudi me sopstveni glas kako doziva tvoje ime
dok on spava pored mene
i tako počne dan

ujutru
on i ja peremo zube
ne izgovaramo da se to opet desilo
ničim ne pokazujemo da je bilo stvarno

snu pripisujem sliku u kojoj on menja moju mokru jastučnicu
istu onu za koju sam mu ne jednom rekla da je previše lepa za njega, da sam je kupila za tebe
dok ja sklupčana od sramote smanjena ponovo tonem u san

okruženi belim pločicama obasjani jutarnjim životom
ne pominjemo ništa što pripada noći
osmehujemo se planiramo dan
i u sebi se nadamo da te nećemo sresti na ulici
jer onda znamo kakva nas noć čeka

jutarnja toaleta:
pokusavam da isperem tvoje ime vodom da ispljunem
razočaranje što u ogledalu vidim njega umesto tebe iz očiju brišem
iz kose da iščetkam misli i sećanja
moje lice svetlije od pločica, to je ta svežina odmornog jutra za nove poraze
nema značaja koji je dan potpuno nevažno koja je godina
pokušavam da iskašljem dušu koja se zaglavila pa smeta
uzimam sirup ipak planiram dan

nije to prvi put
budim se tako često
samo da proverim da li si pokriven da li srećno dišeš
sve kao pre
ali taj trenutak
taj trenutak kada uspavani um shvati
je nešto kao sekund pre čeonog sudara sa kamionom

nepristojno često
budi me sopstveni glas koji te doziva
dok on spava pored
prvi se probudi i
u sopstvenom krevetu zna da je suvišan
kakav li je to osećaj ne bih da znam
prvih godina me je bilo malo stid
sad vise nemam blama
trazim poseban tretman
nešto da mi priskoči u pomoć
da ošamuti šta god da je to što divlja dok ja spavam
bez moje dozvole te doziva
tražim pomoć

sprema se veče postajem nervozna
odbijam da odem u krevet, moram da stražarim
kao oni ljudi u području cunamija
stalno očekuju ali nikad nisu spremni

i ujutru opet pokušavam
da isperem tvoje ime sirćetom da ispljunem
očaj što u ogledalu vidim njega umesto tebe iz očiju bih da izvadim
iz kose da iščupam misli i sećanja
i dalje je svejedno koji je dan godina
dok ljubim ga u obraz oblačim jaknu
jurim niz stepenice kasnim na posao
svakog jutra brišem suze na stepeništu
time završavam redovnu jutarnju toaletu
pokušavam da iskašljem taj poljubac
iz odanosti tebi
brišem usne o rukav
iz odanosti tebi

среда, 2. октобар 2013.

SVI OBLICI NAŠEG BIVANJA


Zatekla sam ih na istom mestu u gradu
Drže ona svoja piva još od 1993.
Samo je ambalaža malo drukčija
I razbacujem se savetima, ohrabrujem, bahato nudim rešenja za sve prisutne, ubeđujem
A oni ne znaju ono šta samo ti znaš, da u meni nema kičme
Jedan od njih, plavooki, donosi mi pivo i pre nego što sam popila prethodno
Kao usput kaže lepa su ti kolena
Ja pogledam u njih informativno, menjala bih sve za tebe
I dok s tobom pričam u sebi, plavooki i ja pričamo o Verlenu
Ja mislim na Pola ali vidim on priča o Tomu
ipak ne kažem ništa, i Pol i Tom su u redu
Mogla sam i gore da prođem
Trudim se da delujem prisutno
Ali ne mogu da se ne nasmejem sa životnim umorom kad vidim koliko sve ovo ne vodi nikuda
Ipak, bolje ovaj organizovani očaj nego isto to samo svako sam u svojoj kući
Ovako zajedno nazdravljamo našim teturavim životima
koje držimo samo malo iznad vode
Mi smo oni koji nikad nisu odrasli i nikad nisu previše živeli
Pa nisu imali razloga da podvuku crtu
Mi smo oni uvek pristojni ali to se ne važi jer
Mi smo oni bez porodica
I opet nazdravljamo našim teturavim životima
Prećutimo jer znamo
Mi smo oni koji se nismo snašli
Mi smo oni pametni

Odlazim kući, tamo nema nikog
Refresh
Kompjuter se ne šali, ćuti
Tek ponekad osetim fantomsko krckanje kičme koju nemam
Kad će više ta revolucija, uzvraćenost se zove
Pomislim da je bolje da sam ostala napolju me vole više nego ti

I tako skoro ceo život, taj utisak koji znam da vara
Ali znam i odakle dolazi, mi nismo prijatni poznanici


Ljubav je precenjena, kao i kolektivno nesvesno
Smišljam nove oblike našeg zajedničkog bivanja
Kad će više ta revolucija, razumevanje se zove

Ti ćeš me razumeti, možda već sutra
Još jedna od stvari u koje ne verujem mi noćas spašava život
Kako sam se uopšte našla ovde
Samo prva slučajnost je bila dovoljna

петак, 27. септембар 2013.

KAKO SE POSTAJE ČOVEK

Srela sam te ispred one zgrade u kojoj sam nekada živela
kada sam bila bolji čovek
kada nisam bila još čovek tačnije
Otkud ti, nisam te ni pitala
Jer jednom si rekao da možeš sve, to ukida pitanja
Iako ne verujem u to, ali neću da ti kvarim zabavu
A i mislila sam da čekaš neku drugu ženu, što bi čekao mene
I to tamo gde ne živim
Iza tebe se nazirao onaj grafit koji sam na fasadi napisala davno
onda kada još nisam bila čovek
onda kada sam bila ista kao sada tačnije
Some Girls Are Bigger Than Others
od toga se danas jasno vidi samo prva reč, ostalo je izbledelo
I tako dok smo pričali
stvarno sam htela da te pitam puno toga
Ali nisam htela da čujem odgovore
Jer, šta ako kažeš nešto i to me zaboli kao nešto iz onih horor filmova u nastavcima
koje sam gledala onda kad još nisam bila čovek
onda kada sam bila kao sada
Zato samo ja pričam
Samo da ne stanem
Samo da ne čujem sebe
Samo da ne čujem tebe
Ne znam kako se to desilo, ali držala sam tvoje lice među šakama
Nežno da ne povredim sebe
Oboma nam je bilo toplo
Prepustio si se
Ali ja nisam
Stalno sam čekala da se izmaknes
Ali nisi
Na vrhu jezika ostao mi je taj ukus
sa tvoje gornje usne
nešto kao srce lubenice
jasno ga se sećam
Kao da bi me zagrlio, vidim, ruke ti nisu mirne
ali kažem rano je
jer sam to naučila od tebe
a i neću olako da predam svoje pihtijasto srce
Branim teritoriju, samo ne znam koju
Jer, šta posle
Odbrana slabi, oboje znamo da nikad nije ni postojala
Skrckao si mi volju, grlimo se
ali neću da zatvorim oči
To je moje poslednje uporište
I tako gledam preko tvog ramena
u ostatke onog svog grafita
sa zida u mene gleda ta preostala reč
SOME
Htela sam da čujem nešto lepo od tebe
Progovori više, rekla sam
Ali tako da razumem, progovori
I samo da ne bude lukavo
Oči su ti zasijale kao da ćeš stvarno nešto reći
i taman kada sam očekivala da čujem, počele su da padaju konfete po nama
malo nam je bilo čudno otkud one
bezbroj konfeta svih boja po nama
koje su se odjednom pretvorile u sneg
a sve to ispred ulaza u zgradu u kojoj sam nekad stanovala
Stajao si preblizu
Mora da je to bio san
U stvarnosti nikad nismo bili tako blizu
Iako znam da mi brada staje tačno na tvoje rame
Sneg je padao i bilo je toplo
Pucketaju obodi sna


понедељак, 23. септембар 2013.

NA PODU 2


Leto je topim se na podu ležim
Lenjost mi ne da da se pomerim sa poda podigni me
Leto  je mazim se sa podom
Klima podešena na najhladnije
Simulacija tvog prisustva
I zamišljam dok tako ležim na podu
Ti i ja u supermarketu
kupujemo i šta nam ne treba, ali da se nađe
Dodaješ mi piškote, ko to uopšte jede danas
Nikad nismo našli mir
Ali svi ti duhovi, istorije bolesti, hronike neizrecivih mučnina
Sve smo smo ih pripitomili
I svaki put kad naslonim glavu na tvoju ključnu kost pomislim kako je udobno
Linija moje volje na horizontu nestaje
Ali ja živim za to
da s tobom sedim i gledam teve.